SRETNA NOVA 2019. GODINA

TEORIJA I PRAKSA SAMOUPRAVNOG KAPITALIZMA

Teorija i praksa samoupravnog kapitalizmaOpisati način na koji smo od najindustrijaliziranije zemlje nerazvijenog nedemokratskog istočnog bloka postali najneindustrijaliziranija zemlja razvijenog demokratskog zapada bio bi relativno lak zadatak, da se u tu elitnu ligu naciju zajedno s nama nisu kvalificirali i (gotovo) svi bivši istočnoevropski niželigaši, koji su nam u prethodnom natjecanju gledali u leđa. Ovako, u smislu čistog starta u novu 2019. godinu, Cef News vam donosi tek šturi pregled kronologije tih čudnovatih zbivanja, s jasno izraženom sumnjom da nas je boljeg plasmana koštao naš nerazumljivi politički jezik. Pokazao se, naime, potpuno neupotrebljivim za bilo kakve suvisle liderske aktivnosti.

Samoupravni socijalizam

Stariji će se sjetiti, od 1974. godine kada je započela sveobuhvatna reforma školstva, tzv Šuvarova reforma, pa sve do kraja socijalizma, postojao je srednjoškolski nastavni predmet nazvan Teorija i praksa samoupravnog socijalizma, koji se u raznim prilagođenim oblicima protezao i na prve dvije godine fakulteta. TiPSS se nadovezivao na uvodni predmet Osnove marksizma čiji je cilj bio, kako to zorno navodi dokument Osnove nastavnog plana, “da učenici shvate smisao, vrijednosti i važnost marksizma kao sistema mišljenja i shvaćanja svijeta“, a sada ide i ključni dio, “te da marksizam prihvate kao svoj vlastiti sistem mišljenja i shvaćanja svijeta“. I to još nije sve, jer slijedi dio koji kaže što je jednako ako ne i jednakije važno, a to je da učenici “usvoje kriterije i steknu sigurnost u rasuđivanju koje su vrednote socijalističke, humanističke i revolucionarne, a koje negativne i reakcionarne“. Kada bi petnaestogodišnji učenici nakon jednogodišnjeg ubrzanog kursa stekli traženu sigurnost u usvajanju i rasuđivanju, prelazilo se na drugi stupanj društveno-ekonomskog obrazovanja – Teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, s ciljem da rasudno sposobni učenici upoznaju i “osnovne karakteristike, rezultate i probleme razvitka našeg društva; da se teorijski, idejno i praktično pripreme i osposobe za razumijevanje smisla i tendencija razvoja samoupravnog socijalizma u Jugoslaviji, kako bi se mogli aktivno i svjesno uključiti u njegovu izgradnju“.

Već iz ovog kratkog citata možete razaznati dosege dosade koja je prijetila iz tog predmeta, pa je malo zabave pružalo tek suspektno razdvajanje imena nastavnog predmeta na teoriju i praksu. Ta razdvojba generirala je mnoge blasfemične viceve na temu vjerodostojnosti onodobnih analiza koje su pokazivale da živimo baš dobro, od kojih je dosta upečatljiv bio grafit – Ako nam je tako dobro, zašto nam je onda tako loše. Subjektivno, bilo nam je kako kome, a objektivno isto tako, ali je čak i onima kojima je bilo i subjektivno i objektivno dobro bilo jasno da se može (i mora) živjeti puno bolje.

Za one koji ne znaju, važno je napomenuti da je samoupravljanje “kao sustav upravljanja općim društvenim odnosima i poslovima u kojem samostalno i ravnopravno odlučuju oni koji te poslove i obavljaju“, bio vrlo stari koncept, koji je od socijalista utopista na doradu poslan Marxu i Engelsu, pa je zatim takav dorađen, upućen na praktičnu provjeru prvo u FNRJ, a od 1963. godine i u SFRJ.

Kako tvrdi Hrvatska enciklopedija, jugoslavenski model samoupravljanja, samoupravni socijalizam, bio je jedan od najrazrađenijih modela, a vjerojatno i najefikasniji, jer je upravo jedna socijalistička republika iz spomenute upokojene federacije slovila za najindustraliziraniju državu cijelog svjetskog socijalističkog bloka. Bila je to, zvučat će vam nevjerojatno – upravo SR Hrvatska. Ta nevjerojatna i gotovo neizgovorljiva najindustrijaliziranost rezultirala je iz današnje pespektive još nevjerojatnijom činjenicom – stanovništvo SR Hrvatske imalo je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tako se pokazalo mimo plana sadašnjih kreatora stvarnosti, najveću kupovnu moć u povijesti Hrvatske. Prema riječima prof. dr. Josipa Tice, redovitog profesora Ekonomskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, “te daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu ( 970 eura). Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna (761 euro), iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna (195 eura) mjereno današnjim cijenama. Iskazano u postocima, kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27 posto niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine.“

Put u kapitalizam

Samo što tada, tih 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća, radnici-samoupravljači to (s pravom?) nisu tako doživljavali. Prvo, nastavni predmet TiPSS koji je trebao objasniti kako nam je dobro i kako će nam biti još bolje ako “ne skrenemo s puta“, bio je nešto najdosadnije što je ljudski um mogao smisliti. Ako je i bilo nečega što je valjalo iz njega naučiti, a bilo je, utopilo se u neopisivoj dosadi. Drugo – Trst je bio preblizu, pa je tih godina napokon ostvarena prijetnja iz '45 – TRST JE NAŠ, a iz perspektive Trsta, taj naš samoupravno-socijalistički uspjeh i nije izgledao kao nešto čime ćete se hvaliti u društvu. Treće (a usko vezano uz drugo) - neš ti titule najindustrijaliziranije zemlje istočnog bloka (“ako nam je tako dobro, zašto nam je tako loše“). I četvrto – tko je prije 40 ili 30 godina uopće mogao i sanjati da smo sposobni izvesti gotovo nemoguće – u jurećem svijetu hladnokrvno ostati na mjestu. Ni da trepnemo, ni makac naprijed, možda samo koji centimetar u rikverc. Stoga nije nimalo čudno što smo gotovo jednoglasno odlučili napustiti blagodati samoupravnog, netržišnog socijalizma, i velikim koracima zakoračiti u kapitalizam. Rečeno – učinjeno! Doduše, nismo odmah zakoračili u liberalni, moderni kapitalizam koji je baš tih godina uzimao zalet, a za koji smo navodno imali gotovo sve pretpostavke, nego smo, temeljiti kakvi jesmo, tranziciji pristupili, kako se to lijepo kaže u akademskim krugovima, ab ovo. Od početka, dakle, od prvobitne akumulacije kapitala. Ovaj put je izostao nastavni predmet Teorija i praksa samoupravnog (nego kakvog!) kapitalizma koji bi ljudima zorno opisao kako je sve to zapravo išlo, koji su bili postavljeni ciljevi, koji su ciljevi ispunjeni, i što još treba (eventualno) napraviti, pa je ulogu glavnog informatora i edukatora preuzela službena politika, i to isključivo u predizborne svrhe. Danas, naravno, malo tko ima precizan i pouzdan uvid u pravo stanje stvari, a oni koji imaju uvid, ili nemaju volje i interesa to ispričati, ili nemaju više kome to ispričati. Ljude kao da više ni ne zanima kako nam je uz samo malo više pameti moglo biti. Iz ono malo publiciranih i dostupnih informacija, koje su se nekim čudom uspjele probiti između najčitanijih tema tipa “Popularna pjevačica poriče da je povećala grudi“ i “Ima li dokaza da Zemlja nije ravna ploča“ može se, s manje ili više sigurnosti, zaključiti tek sljedeće -da smo na tom putu iz prvobitne akumulacije kapitala u nešto nalik modernom kapitalizmu izgubili dosta vremena, ali smo se zato uspješno riješili gotovo svih domaćih tvornica, domaćih banaka i sličnih insignija stvarne suverenosti. Može se zaključiti i da smo u svemu tome još i dodatno profitirali, jer nam je omogućeno da učimo iz vlastitog iskustva, a obrazovanje, kao što je poznato, nema cijenu. U svijetu doduše više preferiraju obrazovne ustanove tipa MIT, Harvard, Cambridge, Oxford ili Yale, no mi smo poslovično nepovjerljivi prema strancima, pa stoga, ako baš moramo učiti, nekako najradije učimo iz osobnog iskustva. Koliko smo god prezirali domaće tvornice i domaće banke, toliko obožavamo domaće iskustvene resurse. I štujemo prirodni slijed koji takvo obrazovanje nosi. Dakle, kada se stekne kritična masa zbrojenih osobnih iskustava neopterećenih upotrebljivim znanjem i vještinama, te kritična masa osoba neometanih kanonima bilo kakve struke, a pri tome želja tih istih za mijenjanjem svijeta postane neizdrživa, onda takav simbiotički organizam po pravilu prerasta u političku stranku. U svrhu opće prihvaćenosti, naše političke stranke kadrovsku politiku izgleda temelje na narodnoj mudrosti (jer baza je svetinja) kako čovik i tovar znaju više od čovika samog, iz čega onda valjda posljedično izvode zaključak kako presudnu kvalitativnu razliku čini upravo tovar. Tako da se čini kako stranački headhunteri osobitu pozornost posvećuju tome da stranke ne oskudijevaju u tovarima. Ako je sve to što se čini istina, onda na temelju postignutih rezultata možemo zaključiti da ako itko svoj posao radi kako treba, ono što se kaže na diku i ponos, onda su to ti stranački headhunteri, pa upravo njima (i nama glasačima) valja zahvaliti što smo tu gdje jesmo. Ma gdje to bilo.

 

A gdje smo to točno

Sportski rječnik, uz sve svoje teško pojmljive bedastoće, puno je jasniji, iskreniji i informativniji od političkog rječnika. Bez obzira što vas lako mogu zbuniti i prevariti fraze koje upućuju na postojanje ozbiljnih zdravstvenih problema kod protagonista (“moramo ostaviti srce na terenu“, “moramo se baciti na glavu“, “moramo dati 120% svojih mogućnosti“, “moramo skupiti glave“), ili na povremene neregularnosti same igre (“napokon je dobio upotrebljivu loptu“), ili na potpunu neosjetljivost prema stvarnom značenju riječi i pojmova (“ova momčad je pokazala da ima karakter“), u sportu su na kraju stvari poprilično jasne, pa gotovo nikome (osim političarima) ne pada na pamet poraz prodavati pod pobjedu. Sportski rječnik možda jest infantilan, ali samo postojanje jasnih pravila igre i jasnog bodovanja učinjenog, onemogućuje upotrebu političkog rječnika u opisivanju netom završene utakmice. Objašnjenje da smo u trećem kvartalu drugog poluvremena pokazali da možemo konkurirati za najviše dosege pretrčavši 13,4% više od protivnika i ostvarivši čak 17,5% točnih dodavanja više nego u istom razdoblju prvog poluvremena, a čak 31,8% više nego u cijeloj prethodnoj utakmici, što nas svrstava u sam vrh tablice po iskazanim parametrima, može nekome izgledati kao pametan privremeni način da se izvuče od odgovornosti pred navijačima i sportskom javnosti, ali nije. Posebno ako ste utakmicu doma izgubili 4:0 i to po tko zna koji put od lajbeka kojima ste se, nema tome dugo, otvoreno smijali u lice. I uz to ste na tablici pretposljednji, s tendencijom zamjene pozicija s posljednjom ekipom.

Naša predsjednica, proučavajući fenemene tuđih uspjeha iz neposredne blizine, a sve u cilju da ispuni predizborno obećanje kako će Hrvatska postati Švicarska (ili tako nekako), potpuno je pravilno zaključila da se moramo ugledati u sportaše. Naravno da moramo, i to svi uključujući i nju, i to što prije, a prvo što od sportaša moramo usvojiti je upotreba tablice koja će zorno prikazati rezultate naših djelovanja. Lijepo je, naime, saznati da je Hrvatsku posjetilo rekordnih 18,2 milijuna turista koji su ostvarili još rekordnijih 102 milijuna noćenja, ali koliko je to zapravo rekordno? Koliko to vrijedi na EP u turizmu? Koliko je turista imao, recimo Prag? Ili Budimpešta? Ili Barcelona? Ili Venecija? Koji smo uopće na europskoj turističkoj tablici? Jer svečani doček nogometaša u Zagrebu, da se podsjetimo, nije bio organiziran zbog subjektivnog dojma ili nejasnih i zbunjujućih statističkih podataka koji upućuju na neki interni rekord, nego zbog plasmana na SP u nogometu, odigranog po transparentnim i svima jasnim pravilima. Pitajete bilo koga na ulici koji smo bili na spomenutom SP-u u nogometu, i svi će vam znati odgovor. Pitajte ljude na kojem smo mjestu što se tiče gospodarstva, kriterija kupovne moći građana, kvalitete školstva, zdravstva, sudstva..., i teško da ćete dobiti odgovore približne stvarnom stanju stvari.

Postoji li, dakle, takva, lako dostupna tablica, na kojoj možemo vidjeti gdje smo, tko je bolji, tko je gori, može li se više, bolje, racionalnije, isplativije? Na kojoj se, ukratko, vidi i to kako to drugi rade. Sportskim rječnikom rečeno, postoji li tablica koja će nam pokazati treba li nam “dodatni motiv“, “motiv više“, ili nešto slično što će “probuditi naš dišpet“, pa da onda ako treba kažemo kao Mandžukić – NO GOOD! i krenemo u odlučni fight. Takve tablice izgleda nema (bar ne u medijima), pa ne znamo ide li nam dobro ili ne.

Zapravo, naravno da postoji takva tablica, ali ju je iz pozicije običnog građanina-glasača nadnaravno teško pronaći. Netko ju brižljivo krije, što je uostalom lako razumljivo, jer ako nema tablice možda smo i prvi. U nečemu. U bilo čemu na čemu se mogu dobiti izbori.

Samo što izgleda da nismo. Jer, ako nismo prvi u turizmu koji nam nekako ponajbolje ide, ili nam se bar čini da nam ide dobro, onda je ostale grane gospodarstva uzaludno i spominjati. A ne da nismo prvi u turizmu, nego je zapravo uopće teško i reći gdje smo i koji smo, pošto npr. jedan Prag, bar tako kažu, zaradi od turizma (sam Prag, dakle, bez ostatka Češke) približno isto koliko od turizma zaradi cijela Hrvatska. A kažu i to da je ta praška turistička zarada tek 6% ukupne gospodarske aktivnosti Praga, dok u hrvatskom BDP-u turizam ima udio od gotovo 20% , znači brat bratu tri puta više nego u Pragu. U glavnom gradu Češke, koja, sjetit ćete se, nije bila najindustrijaliziranija zemlja istočnog bloka (Bože, teške li riječi, nije ni čudo da smo odustali od nje). Baš kao što ni Prag nije turistički grad-šampion Europe, jer eto London od turizma inkasira dvostruko više nego Prag (i cijela Hrvatska). Zapravo, da ne bi bilo zabune, Prag nije ni vicešampion Europe, jer su ispred njega (a iza Londona) Pariz, Rim, Barcelona, Amsterdam i Beč. Ako nemamo sreće, možda i Budimpešta, a ako ne Budimpešta, onda Venecija sigurno. I kao da sve to nije dovoljno, prije par godina ozbiljni su ljudi (između ostalih i Branko Roglić iz Orbica) ozbiljno tvrdili kako čak i malena provincija Rimini, jedna od 110 talijanskih provincija, s nekih 70-tak kilometara talijanske jadranske obale zarađuje od turizma više nego cijela Hrvatska (za one koji nisu vidjeli talijansku obalu Jadrana tek napomena da i sami Talijani tvrde kako je bitno ružnija od naše). Otok Krk, usporedbe radi, ima obalu dugu 219,2 kilometra. Taj podatak do sada nitko nije argumentirano demantirao, pa ostavljamo mašti da odgonetne kako je 70-kilometarski Rimini od turizma uspio zaraditi više od cijele Hrvatske, koja osim šest tisuća kilometara jadranske obale, i to one ljepše, ako ne i najljepše, koja bi se razmotana u jednu dugu, nepreglednu plažu prostirala do zapadnih granica Kine, ima i Liku, i Gorski Kotar, i Zagreb, i slapove Krke, i Plitvička jezera i da ne nabrajamo više. Ako smo u međuvremenu i prestigli Rimini, to još uvijek nije vrijeme za slavlje, kao što neće biti ni trenutak kada na europskoj tablici turističke uspješnosti eventualno i preskočimo zemlje koje ni ne smatraju, s obzirom na udio turizma u BDP-u, da se uopće ozbiljno i bave turizmom. Primjerice Švedsku, Belgiju ili Poljsku, koje, eto, od turizma prihoduju više od Hrvatske. Sve to piše u tablicama koje je teško pronaći, i to s razlogom, jer te iste tablice nikako ne mogu prikazati količinu nemjerljive ljubavi koju naši političari osjećaju prema Hrvatskoj.

A ako tako stojimo u našoj elitnoj disciplini koja nam čini gotovo 20% BDP-a, nije teško pretpostaviti kako stojimo na zbirnoj tablici uspješnosti država EU. Stojimo izrazito loše – ukoliko predzadnje mjesto u EU, s tendencijom nazadovanja netko ne doživljava drugačije. Da se igra po sportskim pravilima, preselili bi u niži rang. Ispred nas su i Češka, i Slovačka, i Mađarska, i Poljska, i Bugarska, sve redom zemlje koje nisu bile najindustrijaliziranije države istočnog bloka i koje su nekad u SR Hrvatskoj vidjele Ameriku. Ali još uvijek ne stojimo toliko loše da se stanje ne može promijeniti. I tu bespogovorno i bezodložno treba poslušati predsjednicu. Jer kao što su rekli Paytonovci – No time to loose (Toulouse Lautrec). Ukoliko se odmah uvede natjecateljski duh, kompetitivnost, jasno određeni ciljevi, ukoliko se uvedu jednostavna pravila igre, pravila koja se ne prave važna i važnija od igre, pravila koja razvijaju a ne sputavaju igru, uz jasno i transparentno mjerenje postignutih rezultata, (dakle, sve baš kao u sportu, uz nadu da je predsjednica baš na to mislila kada nas je upućivala da se ugledamo na sport i sportaše) može nam svima biti samo bolje. Svima osim političarima, ali to i nije bitno, jer je njima ionako već bilo bolje. Oni za početak, u znak dobre volje i isprike, mogu usvojiti jednu sportsku frazu, onu koju sportaši koriste poslije velikih uspjeha, ali u inverznom značenju. I glasno reći: “Još nismo ni svjesni što smo zapravo napravili“. Da poslije ne ispadne da je sve to bilo namjerno.

Sretna Vam i uspješna 2019. godina.

Možda vas zanima..

REZERVNI DIJELOVI ZA SVE VRSTE MOTORNIH VOZILA

NIL-rezervni dijelovi za vozila

Prvo potražite u Nilu, i uštedjet ćete si i vrijeme i novac. Trgovački obrt Nil provjereno ima sve što trebate, a ukoliko se i dogodi da traženog proizvoda trenutno nema u dućanu, bit će u Vašim rukama u roku od 24 sata. Izuzetno povoljne cijene, široki prodajni asortiman svih brendova, te iznenađujuće brza isporuka – najjači su aduti ove obiteljske tvrtke.

Prodajni asortiman NIL sadrži: Kompletan asortiman rezervnih dijelova i guma za sve marke i tipove osobnih automobila. Kompletan asortiman rezervnih dijelova i guma za sve marke i tipove furgona, kombija i kamiona. Kompletan asortiman rezervnih dijelova za sve marke i tipove kombajna, traktora i drugih radnih strojeva Kompletan asortiman motornih ulja i maziva I zapamtite – u Nilu nema “nema“ i “ne možemo“...

SRETNA NOVA 2019. GODINA

Teorija i praksa samoupravnog kapitalizmaOpisati način na koji smo od najindustrijaliziranije zemlje nerazvijenog nedemokratskog istočnog bloka postali najneindustrijaliziranija zemlja razvijenog demokratskog zapada bio bi relativno lak zadatak, da se u tu elitnu ligu naciju zajedno s nama nisu kvalificirali i (gotovo) svi bivši istočnoevropski niželigaši, koji su nam u prethodnom natjecanju gledali u leđa. Ovako, u smislu čistog starta u novu 2019. godinu, Cef News vam donosi tek šturi pregled kronologije tih čudnovatih zbivanja, s jasno izraženom sumnjom da nas je boljeg plasmana koštao naš nerazumljivi politički jezik. Pokazao se, naime, potpuno neupotrebljivim za bilo kakve suvisle liderske aktivnosti.

SPAVAJ PUNO, SPAVAJ DOBRO

Petmania kreveti za pse

PETMANIA by Violeta – SAVRŠENI KREVETI...

PROVJERENO - Vaš pas će prespavati pola svoga života, a još četvrtinu će provesti drijemajući. Jeste li ga pravilno opremili za te napore?

Za razliku od ljudi, koji su budni cijeli dan, a spavaju u prosjeku 7-8 sati noću, psi nemaju redoviti režim spavanja. Psi tako "hvataju" nekoliko kratkih spavanaca tijekom dana. Vrijeme koje provedu drijemajući ovisi o njihovoj osobnosti i starosti. Različite pasmine...